Petak...

Danas je Petak Koji Liči Na Nedelju. Tih, ušuškan pahuljama koje su se pojavile sa prvim taktovima današnjeg dana. Miriše na toplu kafu i keks, odzvanja najnježnijim notama. Lijen jedan dan. Sluti na neku tajnu, na blago skriveno u malim metalnim kutijicama, među klikerima i praćkama..

Dobro, možda ne baš među klikerima, ali među stranicam stare knjige Moj Petak je zaista donio nešto posebno, staro, zaboravljeno...

U ritmu laganog, sporog dana, potražila sam nešto za čitanje, i gledajući po knjigama koje su tata i mama još daaavno vrijedno skupljali, kupujući komplete na kredit (što im daje neki poseban šarm i romantiku), ispao mi je papirić na kome je bila poruka.

List iskinut iz starih teka,  požutio, ustajao, pa još ručno pisana poruka koja počinje sa Bratanka, a u njemu ček na 2000 tadašnjih dinara... Kadašnjih? Ne znam. Sudeći po sadržaju poruke mislim da je to bilo u periodu ratnih devedesetih, jer se čovjek interesovao za svoju porodicu, kako su, gdje stanuju i imaju li novaca... S obzirom da su te knjige pretrpjele brojne selidbe, može biti napisana bilo gdje.

To me navodi na razmišljanje o dnevnicima i pismima davno napisanim, koje čuvaju naša najtananija osjećanja i važne momente godinama, decenijama poslije... Ko će pronaći te zapise, važne ili nevažne poručice... Kako će nas zamišljati Pronalazači Naših Zabilježenih Misli, i kako će naše poruke interpretirati. 

Navodi me i na razmišljanje o tom čovjeku i njegovoj porodici, da li su se ikada sastali? Ostaje mi ova mala poruka kao neprocjenjivo blago i prostor za smišljanje bezbroj uzbudljivih priča o njenom nastanku. Magičan jedan Petak, ipak :)!